Croatia, PWPN

P. Zvonko Vlah, SJ – Nacional Director

Address: JOAKIMA RAKOVCA 24 HR-51 410 OPATIJA
Email: zvlah@globalnet.hr
Web: http://www.apostolatmolitve.org

Facebook, AP:

Danas je spomendan blaženog Miroslava Bulešića, mučenika Katoličke crkve i žrtve komunističkog terora u Hrvatskoj.

Miroslav Bulešić je rođen 13. svibnja 1920. god. u malom istarskom mjestu Čabrunići. Osnovnu školu započeo je u Jurišićima, a onda se u 10. godini odlučuje poći u sjemenište, pa nastavlja svoje školovanje u Kopru, a potom ga njegov porečko-pulski biskup šalje na studij u Rim, gdje je na Gregorianumu studirao filozofiju i teologiju.
Zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. god., a na jesen iste godine već postaje župnik u Baderni. Ta su ratna vremena bila iznimno teška svima, pa je svoje poslanje shvatio kao život Samarijanca, onoga koji pomaže ne gledajući na vjeru ili političku opredijeljenost. No, kako su se u to vrijeme smjenjivali upadi partizana, fašista i Nijemaca, i kako je on svakome, bez obzira na uniformu, pristupao gledajući u njemu prije svega čovjeka, polako je na sebe navlačio bijes antifašista.
Naime, ateistička komunistička ideologija je s jedne strane u potpunosti htjela zatrti vjeru i Katoličku Crkvu u Hrvata, pa se automatski prema svim svećenicima, što znači i prema mladom Bulešiću, odnosila kao prema državnim neprijateljima, a s druge strane je svaki oblik svećeničkog pastoralnog djelovanja, koje nikome nije uskraćivalo sakramente, razumijevala kao borbu protiv antifašizma.
Miroslav Bulešić je bio vjeran nauku Crkve i svakome je, tko god je to od njega tražio, podijelio sakramente, bio on Hrvat, Talijan ili Nijemac. Takva odvažnost i dosljednost u nasljedovanju Krista kod mnogih je izazivala mržnju, pa su mu počele pristizati prijetnje smrću, no unatoč njima ostao je dosljedan u vjeri i odan Crkvi. Iz njegova sačuvana dnevnika razvidno je da je itekako bio svjestan da ga svakoga trenutka mogu ubiti, ali isto tako i da je spreman na takvu smrt, jer je potpuno uvjeren da čini dobro.
U takvim je teškim okolnostima dočekao i završetak rata, a onda u jesen 1945. god. biva premješten i postaje župnikom u Kanfanaru. Kako je poslije rata ne samo materijalni, nego i duhovni život vjernika bio opustošen, zauzeto se dao na obnavljanje župe u svakom pogledu, a posebno radeći na razvijanju pobožnosti i iskrenom i čestom pristupanju sakramentima pomirenja i euharistije.
Iako je vjerski život u tim prvim poratnim godinama bio naizgled dozvoljen, komunistička je vlast sve činila kako bi ga onemogućavala, od propisivanja samo civilnih brakova i pogreba do izravnog ometanja sudjelovanja na svetoj misi i drugim oblicima pobožnosti. U tom su smislu dušobrižništvo Miroslava Bulešića i sve veći broj župljana shvaćeni kao protudržavno djelovanje, a sam je župnik i dalje bio onaj kojega je trebalo ukloniti.
Tijekom školske 1946./1947. god. razriješen je službe župnika i imenovan podravnateljem i profesorom u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu, a na tom je mjestu sada nastavio zdušno odgajati buduće svećenika i učiti ih kako trebaju pod svaku cijenu ostati vjerni Bogu i Crkvi.
Bezočnost i agresivnost komunizma i njegovo nasilno uvođenje ateističke ideologije postajalo je sve očitije, tako da je sve češće dolazilo do upadanja “napredne komunističke omladine” u crkvene prostore, koja si je u svojoj ideološkoj zagriženost u potpunosti davala pravo prosvjećivati zatucane vjernike koji nipošto nisu htjeli slijediti njihov bezbožni put, te su takve maltretirali, a svetinju oskvrnjivali.
U takvim se okolnostima zastrašivanja i represije odvijao sav pastoralni život, a njegova je brutalnost posebno dolazila do izražaja u nekim većim liturgijskim slavljima, kada se okupljalo puno vjernika, a napose na krizmama.
Miroslav Bulešić je to itekako osjetio, jer je pratio izaslanika Svete Stolice – biskupa dr. Jakoba Ukmara, koji je u tim krajevima dijelio sakrament potvrde. Tako je 23. kolovoza 1947. god. u Buzetu, gdje se toga dana trebala slaviti krizma, u crkvu upala skupina razularenih komunista s nakanom da razbijaju i tako spriječe dijeljenje sakramenta, a Miroslav je stao ispred svetohraništa i okrenut prema napadačima mirno rekao da mu mogu pristupiti samo preko njega mrtva. Iako su uspjeli spriječiti krizmu, njegovo ih je držanje odvratilo od prvotne nakane, ali ne zadugo.
Tako je već sutradan – 24. kolovoza 1947. god., bila krizma u Lanišću, a horde bijesnih komunista koji su konačno morali pokazati svoju moć međusobno su se udruživale. Krizma je u takvim strahotnim okolnostima ipak održana, ali je zato kalvarija nastavljena nakon nje. Naime, tada su se biskup Ukmar i Miroslav Bulešić uputili prema župnoj kući, a već petnaestak minuta nakon krizme, oko 11 sati, u župni stan upada naoružana bijesna skupina komunista željna krvi. Miroslav Bulešić je stajao ispred vrata župnog ureda, a nasilnici su ga odmah smrtno izboli nožem u grlo.
Biskup Ukmar je u to vrijeme bio u župnom uredu, a kad je čuo buku izišao je u predsoblje i vidio Miroslava Bulešića kako već leži mrtav na podu, dok se njegova krv rasprskala po zidu. Pobjegao je pred pobješnjelim napadačima koji su zaposjeli cijelu kuću u spavaću sobu, ali su nasilnici odmah pošli za njim i pretukli ga, ostavljajući ga u lokvi krvi i vjerujući da je i on mrtav. Zatim su otišli tražiti župnika, koji se u međuvremenu sakrio. Biskup je ostao ležati u nesvijesti 20-tak sati, a njegovo je svjedočenje pokazalo svu brutalnost i bestijalnost komunističke ideologije koja je spremna činiti najokorjelije zločine iz mržnje prema vjeri i odanosti Crkvi.
Štoviše, takve komunističke vlasti nisu dozvolile da se tijelo Miroslava Bulešića sahrani u rodnoj župi, nego je morao biti pokopan u Lanišću. Njegovi su zemni ostaci tek 1958. god. preneseni u groblje crkve sv. Vincencija u njegovoj rodnoj župi Svetvinčenat, a 2003. god. i u samu crkvu, gdje se i danas nalaze.
Između 1998. i 2004. god. provedeno je službeno ispitivanje o životu i mučeništvu Miroslava Bulešića, a po završetku su rezultati predani rimskoj Kongregaciji za kauze svetih. 28. rujna 2013. god. taj je svjedok vjere, uz nazočnost velikog broja vjernika, proglašen blaženim.
... See MoreSee Less

Danas je spomendan blaženog Miroslava Bulešića, mučenika Katoličke crkve i žrtve komunističkog terora u Hrvatskoj.

Miroslav Bulešić je rođen 13. svibnja 1920. god. u malom istarskom mjestu Čabrunići. Osnovnu školu započeo je u Jurišićima, a onda se u 10. godini odlučuje poći u sjemenište, pa nastavlja svoje školovanje u Kopru, a potom ga njegov porečko-pulski biskup šalje na studij u Rim, gdje je na Gregorianumu studirao filozofiju i teologiju.
Zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. god., a na jesen iste godine već postaje župnik u Baderni. Ta su ratna vremena bila iznimno teška svima, pa je svoje poslanje shvatio kao život Samarijanca, onoga koji pomaže ne gledajući na vjeru ili političku opredijeljenost. No, kako su se u to vrijeme smjenjivali upadi partizana, fašista i Nijemaca, i kako je on svakome, bez obzira na uniformu, pristupao gledajući u njemu prije svega čovjeka, polako je na sebe navlačio bijes antifašista.
Naime, ateistička komunistička ideologija je s jedne strane u potpunosti htjela zatrti vjeru i Katoličku Crkvu u Hrvata, pa se automatski prema svim svećenicima, što znači i prema mladom Bulešiću, odnosila kao prema državnim neprijateljima, a s druge strane je svaki oblik svećeničkog pastoralnog djelovanja, koje nikome nije uskraćivalo sakramente, razumijevala kao borbu protiv antifašizma.
Miroslav Bulešić je bio vjeran nauku Crkve i svakome je, tko god je to od njega tražio, podijelio sakramente, bio on Hrvat, Talijan ili Nijemac. Takva odvažnost i dosljednost u nasljedovanju Krista kod mnogih je izazivala mržnju, pa su mu počele pristizati prijetnje smrću, no unatoč njima ostao je dosljedan u vjeri i odan Crkvi. Iz njegova sačuvana dnevnika razvidno je da je itekako bio svjestan da ga svakoga trenutka mogu ubiti, ali isto tako i da je spreman na takvu smrt, jer je potpuno uvjeren da čini dobro.
U takvim je teškim okolnostima dočekao i završetak rata, a onda u jesen 1945. god. biva premješten i postaje župnikom u Kanfanaru. Kako je poslije rata ne samo materijalni, nego i duhovni život vjernika bio opustošen, zauzeto se dao na obnavljanje župe u svakom pogledu, a posebno radeći na razvijanju pobožnosti i iskrenom i čestom pristupanju sakramentima pomirenja i euharistije.
Iako je vjerski život u tim prvim poratnim godinama bio naizgled dozvoljen, komunistička je vlast sve činila kako bi ga onemogućavala, od propisivanja samo civilnih brakova i pogreba do izravnog ometanja sudjelovanja na svetoj misi i drugim oblicima pobožnosti. U tom su smislu dušobrižništvo Miroslava Bulešića i sve veći broj župljana shvaćeni kao protudržavno djelovanje, a sam je župnik i dalje bio onaj kojega je trebalo ukloniti.
Tijekom školske 1946./1947. god. razriješen je službe župnika i imenovan podravnateljem i profesorom u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu, a na tom je mjestu sada nastavio zdušno odgajati buduće svećenika i učiti ih kako trebaju pod svaku cijenu ostati vjerni Bogu i Crkvi.
Bezočnost i agresivnost komunizma i njegovo nasilno uvođenje ateističke ideologije postajalo je sve očitije, tako da je sve češće dolazilo do upadanja “napredne komunističke omladine” u crkvene prostore, koja si je u svojoj ideološkoj zagriženost u potpunosti davala pravo prosvjećivati zatucane vjernike koji nipošto nisu htjeli slijediti njihov bezbožni put, te su takve maltretirali, a svetinju oskvrnjivali.
U takvim se okolnostima zastrašivanja i represije odvijao sav pastoralni život, a njegova je brutalnost posebno dolazila do izražaja u nekim većim liturgijskim slavljima, kada se okupljalo puno vjernika, a napose na krizmama.
Miroslav Bulešić je to itekako osjetio, jer je pratio izaslanika Svete Stolice – biskupa dr. Jakoba Ukmara, koji je u tim krajevima dijelio sakrament potvrde. Tako je 23. kolovoza 1947. god. u Buzetu, gdje se toga dana trebala slaviti krizma, u crkvu upala skupina razularenih komunista s nakanom da razbijaju i tako spriječe dijeljenje sakramenta, a Miroslav je stao ispred svetohraništa i okrenut prema napadačima mirno rekao da mu mogu pristupiti samo preko njega mrtva. Iako su uspjeli spriječiti krizmu, njegovo ih je držanje odvratilo od prvotne nakane, ali ne zadugo.
Tako je već sutradan – 24. kolovoza 1947. god., bila krizma u Lanišću, a horde bijesnih komunista koji su konačno morali pokazati svoju moć međusobno su se udruživale. Krizma je u takvim strahotnim okolnostima ipak održana, ali je zato kalvarija nastavljena nakon nje. Naime, tada su se biskup Ukmar i Miroslav Bulešić uputili prema župnoj kući, a već petnaestak minuta nakon krizme, oko 11 sati, u župni stan upada naoružana bijesna skupina komunista željna krvi. Miroslav Bulešić je stajao ispred vrata župnog ureda, a nasilnici su ga odmah smrtno izboli nožem u grlo.
Biskup Ukmar je u to vrijeme bio u župnom uredu, a kad je čuo buku izišao je u predsoblje i vidio Miroslava Bulešića kako već leži mrtav na podu, dok se njegova krv rasprskala po zidu. Pobjegao je pred pobješnjelim napadačima koji su zaposjeli cijelu kuću u spavaću sobu, ali su nasilnici odmah pošli za njim i pretukli ga, ostavljajući ga u lokvi krvi i vjerujući da je i on mrtav. Zatim su otišli tražiti župnika, koji se u međuvremenu sakrio. Biskup je ostao ležati u nesvijesti 20-tak sati, a njegovo je svjedočenje pokazalo svu brutalnost i bestijalnost komunističke ideologije koja je spremna činiti najokorjelije zločine iz mržnje prema vjeri i odanosti Crkvi.
Štoviše, takve komunističke vlasti nisu dozvolile da se tijelo Miroslava Bulešića sahrani u rodnoj župi, nego je morao biti pokopan u Lanišću. Njegovi su zemni ostaci tek 1958. god. preneseni u groblje crkve sv. Vincencija u njegovoj rodnoj župi Svetvinčenat, a 2003. god. i u samu crkvu, gdje se i danas nalaze.
Između 1998. i 2004. god. provedeno je službeno ispitivanje o životu i mučeništvu Miroslava Bulešića, a po završetku su rezultati predani rimskoj Kongregaciji za kauze svetih. 28. rujna 2013. god. taj je svjedok vjere, uz nazočnost velikog broja vjernika, proglašen blaženim.

Odvažni svjedok vjere kojeg su na današnji dan 1947. godine ubili razulareni komunisti, za mučeništvo se pripremao i tako je i umro. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: Isuse, primi dušu moju! Blaženi Miroslave Bulešiću, moli za nas! ... See MoreSee Less

Odvažni svjedok vjere kojeg su na današnji dan 1947. godine ubili razulareni komunisti, za mučeništvo se pripremao i tako je i umro. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: Isuse, primi dušu moju! Blaženi Miroslave Bulešiću, moli za nas!

 

Comment on Facebook

Moli za svoj narod

Marijan Lončar

E, to su ti #divni# komunisti

23. KOLOVOZA - Sveta RUZA LIMSKA, djevica (1586.-1617.)

Izabela Flores, zbog ljepote pucki nazvana "Ruza", rodila se u Limi (Peru), 20. travnja 1586.g., kao kcerka Gaspara Floresa i Marije de Oliva, spanjolskoga podrijetla. Na krstenju je po baki dobila ime Izabela, no jedna Indijanka, kucna pomocnica, promatrajuci lijepo lice djevojcice, nalik na ruzu, prozva je Ruzom, a to prihvati i cijela obitelj. Stovise, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojcicu krizmao, ucinio je to na ime Ruza. Tim imenom ona udje u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Prva svetica Novoga svijeta, odlikovala se molitvom i pokorom. Obdarena mnogim naravnim darovima, htjela se pridruziti sestrama Reda, da bi potpunije prionula za evandjeosko savrsenstvo. Ruza je u 20. godini zivota obukla odijelo dominikanske trecoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, vec joj je dalo jos veci ugled da u svome rodnome gradu, iduci medju ljude, cini dobro svake vrste. Kraj svega toga nasla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra.
Njezin je zivot bio neprestan hod u Bozjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna ucenica sv. Ivana od Kriza - citajuci njegove spise - i ona se nastojala iz "nistavila" stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdici sve do "duhovnih zaruka" najviseg stupnja misticnog zivota. Fra Luis de Bilbao svjedoci o njoj: "Ruza je radila pod vodstvom Bozjega Duha; bila je ispunjena miloscu mudrosti, te je uzivala posebnu prisutnost ulivenog znanja.
Ustrajna u bozanskoj kontemplaciji zeljela je i druge uvesti u tajne "nutarnje molitve". U tu je svrhu sirila duhovne knjige, poticuci cak same svecenike da sve privuku k ljubavi za molitvu. Premda se bila gotovo zatvorila u roditeljskom vrtu, ipak je otvarala dusu misionarskoj zadaci Crkve.

Poboznost je Ruze Limske bila kristocentricna. Neka to potvrdi ova njezina izjava: "Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja sto sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoce vidjela kako Spasiteljev Kriz prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svjetlosnoga luka, ugledala sam Presveto covjestvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjecala sam kako iz toga covjestva Isusa Krista padaju na dno moje duse neobjasnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blazenu radost vjecnoga blazenstva."

Goreci od revnosti za spas gresnika i Indijanaca - za koje je zeljela prinijeti zrtvu - podlagala se dobrovoljnim mrtvljenjima da ih pridobije za Krista, "zaleci sto se kao zena ne moze predati apostolskoj zadaci". Ozbiljno uvazavajuci stetu od grijeha, "htjela je sebe pretvoriti u kamen i vapno da bi svima zazidala vrata pakla".
Goreci ljubavlju prema Isusu u sakramentu Euharistije i poboznoscu prema Gospi, s neizrecivom se revnoscu trudila oko sirenja ruzarija; smatrala je da ga svaki krscanin treba "rijecju propovijedati i u srcu nositi".
Datum 24. kolovoza obicavala bi u cjelosti provesti u molitvi "jer ce to" - govorila bi - "biti dan mojih vjecnih zaruka". I doista, preminula je 24. kolovoza 1617.g., u Limi, ponavljajuci u agoniji neprestano ove rijeci: "Isuse, Isuse, ostani kod mene!"
Papa Klement IX., proglasio ju je blazenom 1668.g., a papa Klement X.,12. ozujka 1672.g. Ruzu Limsku svetom, kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom gradu najveci dominikanski samostan. S njome su pokopana jos dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.

U svim je stvarima Ruza nalazila povod da slavi Stvoritelja. Svaka joj je misao bila poticaj da uzdigne duh k Bogu, a mnoge je zeljela pouciti u tajnama unutarnje molitve. Stoga, kao sto je svoju dusu hranila citajuci dobre pisce, tako je i sirila duhovne knjige, te poticala svecenike da na svaki nacin pokornike i vjernike privuku k ljubavi prema molitvi.
Neizreciva je bila njena poboznost prema Gospinoj krunici, koja zdruzuje mislenu i usmenu molitvu. Smatrala je da bi svaki krscanin morao krunicu rjecju propovijedati i u srcu nositi.
Nasuprot slatkoci sto joj je Bozja ljubav davala kusati u molitvi, osjecala je gorcinu koja je proizlazila iz spoznaje zla i grijeha. Na poseban je nacin tesko dozivljavala uvrede nanesene Crkvi; tada bi se njezina revnost rasplamsala, i jezik ne bi sutio premda bi se njezino prekoravanje cesto pretvorilo u slatko i uvjerljivo zaklinjanje. Svi su se cudili sto je Ruza, vazda sutljiva prema onima koji su je korili, ustajala protiv uvrede koje se nanosi Bogu, pa bila ona i malena.

Ljubav prema Isusu u Euharistiji igrala je veliku ulogu u njezinu zivotu; u dane kad je Presveti Sakramenat bio svecano izlozen na klanjanje, ostajala bi pred Njim nepomicna u molitvi sve do iznemoglosti. Boljelo ju je sto mnoge duse nemaju dara vjere, osobito one koje su na golemim prostorima Amerike bile zarobljene idolpoklonstvom. Osjecala je samilost prema njima i neprestano na njih mislila zeleci srusiti sve ograde, te na krilima duha poletjeti k njima da ih prosvjetli i spasi. Bila bi sebe pretvorila u kamen i vapno da svima zatvori vrata pakla.
Kad bi razgovarala s redovnicima, posebno s bracom
propovjednicima, poticala ih je, silinom glasa sto je
proistjecala iz osjecaja srca, da se dusom i tijelom predadu obracenju dusa.

IME je latinskoga porijekla i upucuje na istoimeni cvijet.
ZASTITNICA je: INDIJE, LATINSKE AMERIKE, PERUA I FILIPINA.

Neka je sretan i blagoslovljen imendan slavljenicama imena; Ruzica, Ruza, Rozalija, koje su uzele Sv. Ruzu Limsku za svoju zastitnicu i zagovornicu, od srca!!!
... See MoreSee Less

23. KOLOVOZA - Sveta RUZA LIMSKA, djevica (1586.-1617.)

Izabela Flores, zbog ljepote pucki nazvana Ruza, rodila se u Limi (Peru), 20. travnja 1586.g., kao kcerka Gaspara Floresa i Marije de Oliva, spanjolskoga podrijetla. Na krstenju je po baki dobila ime Izabela, no jedna Indijanka, kucna pomocnica, promatrajuci lijepo lice djevojcice, nalik na ruzu, prozva je Ruzom, a to prihvati i cijela obitelj. Stovise, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojcicu krizmao, ucinio je to na ime Ruza. Tim imenom ona udje u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Prva svetica Novoga svijeta, odlikovala se molitvom i pokorom. Obdarena mnogim naravnim darovima, htjela se pridruziti sestrama Reda, da bi potpunije prionula za evandjeosko savrsenstvo. Ruza je u 20. godini zivota obukla odijelo dominikanske trecoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, vec joj je dalo jos veci ugled da u svome rodnome gradu, iduci medju ljude, cini dobro svake vrste. Kraj svega toga nasla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra.
Njezin je zivot bio neprestan hod u Bozjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna ucenica sv. Ivana od Kriza - citajuci njegove spise - i ona se nastojala iz nistavila stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdici sve do duhovnih zaruka najviseg stupnja misticnog zivota. Fra Luis de Bilbao svjedoci o njoj: Ruza je radila pod vodstvom Bozjega Duha; bila je ispunjena miloscu mudrosti, te je uzivala posebnu prisutnost ulivenog znanja.
Ustrajna u bozanskoj kontemplaciji zeljela je i druge uvesti u tajne nutarnje molitve. U tu je svrhu sirila duhovne knjige, poticuci cak same svecenike da sve privuku k ljubavi za molitvu. Premda se bila gotovo zatvorila u roditeljskom vrtu, ipak je otvarala dusu misionarskoj zadaci Crkve.

Poboznost je Ruze Limske bila kristocentricna. Neka to potvrdi ova njezina izjava: Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja sto sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoce vidjela kako Spasiteljev Kriz prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svjetlosnoga luka, ugledala sam Presveto covjestvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjecala sam kako iz toga covjestva Isusa Krista padaju na dno moje duse neobjasnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blazenu radost vjecnoga blazenstva.

Goreci od revnosti za spas gresnika i Indijanaca - za koje je zeljela prinijeti zrtvu - podlagala se dobrovoljnim mrtvljenjima da ih pridobije za Krista, zaleci sto se kao zena ne moze predati apostolskoj zadaci. Ozbiljno uvazavajuci stetu od grijeha, htjela je sebe pretvoriti u kamen i vapno da bi svima zazidala vrata pakla.
Goreci ljubavlju prema Isusu u sakramentu Euharistije i poboznoscu prema Gospi, s neizrecivom se revnoscu trudila oko sirenja ruzarija; smatrala je da ga svaki krscanin treba rijecju propovijedati i u srcu nositi.
 Datum 24. kolovoza obicavala bi u cjelosti provesti u molitvi jer ce to - govorila bi - biti dan mojih vjecnih zaruka. I doista, preminula je 24. kolovoza 1617.g., u Limi, ponavljajuci u agoniji neprestano ove rijeci: Isuse, Isuse, ostani kod mene! 
Papa Klement IX., proglasio ju je blazenom 1668.g., a papa Klement X.,12. ozujka 1672.g. Ruzu Limsku svetom, kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom gradu najveci dominikanski samostan. S njome su pokopana jos dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.

U svim je stvarima Ruza nalazila povod da slavi Stvoritelja. Svaka joj je misao bila poticaj da uzdigne duh k Bogu, a mnoge je zeljela pouciti u tajnama unutarnje molitve. Stoga, kao sto je svoju dusu hranila citajuci dobre pisce, tako je i sirila duhovne knjige, te poticala svecenike da na svaki nacin pokornike i vjernike privuku k ljubavi prema molitvi. 
Neizreciva je bila njena poboznost prema Gospinoj krunici, koja zdruzuje mislenu i usmenu molitvu. Smatrala je da bi svaki krscanin morao krunicu rjecju propovijedati i u srcu nositi.
Nasuprot slatkoci sto joj je Bozja ljubav davala kusati u molitvi, osjecala je gorcinu koja je proizlazila iz spoznaje zla i grijeha. Na poseban je nacin tesko dozivljavala uvrede nanesene Crkvi; tada bi se njezina revnost rasplamsala, i jezik ne bi sutio premda bi se njezino prekoravanje cesto pretvorilo u slatko i uvjerljivo zaklinjanje. Svi su se cudili sto je Ruza, vazda sutljiva prema onima koji su je korili, ustajala protiv uvrede koje se nanosi Bogu, pa bila ona i malena.

Ljubav prema Isusu u Euharistiji igrala je veliku ulogu u njezinu zivotu; u dane kad je Presveti Sakramenat bio svecano izlozen na klanjanje, ostajala bi pred Njim nepomicna u molitvi sve do iznemoglosti. Boljelo ju je sto mnoge duse nemaju dara vjere, osobito one koje su na golemim prostorima Amerike bile zarobljene idolpoklonstvom. Osjecala je samilost prema njima i neprestano na njih mislila zeleci srusiti sve ograde, te na krilima duha poletjeti k njima da ih prosvjetli i spasi. Bila bi sebe pretvorila u kamen i vapno da svima zatvori vrata pakla.
Kad bi razgovarala s redovnicima, posebno s bracom 
propovjednicima, poticala ih je, silinom glasa sto je 
proistjecala iz osjecaja srca, da se dusom i tijelom predadu obracenju dusa. 

IME je latinskoga porijekla i upucuje na istoimeni cvijet.
ZASTITNICA je: INDIJE, LATINSKE AMERIKE, PERUA I FILIPINA.

Neka je sretan i blagoslovljen imendan slavljenicama imena;  Ruzica, Ruza, Rozalija, koje su uzele Sv. Ruzu Limsku za svoju zastitnicu i zagovornicu, od srca!!!